Academia Moderna, " Strukture stvarnosti" , 2016. godine, Zagreb
Predgovor
«...Grety mu je zgodnom prilikom mogla donjeti nešto papira i boje. Tada je , krijući se u nekom uglu logora počeo nepokolebljivo crtati – svoj dug i mučan dnevnik».
U tekstu o njemačkom umjetniku Wolsu autor prepričava nastanak njegovih crteža i svakodnevnicu u kojoj su proizvedeni. Kaže šeće po šumi, razgovara s drvećem, sjedi zavaljen kraj ograde logora... Ovaj pomalo lirski opis života jednog od predstavnika lirske apstrakcije, iznenadio me svojom neuobičajenom neposrednošću, lišenom kompleksnih terminologija. Neposrednosti nam danas nedostaje u svim životnim segmentima pa tako i u onima koji bi morali biti i ostati neupitni – iskrenost, nevina otvorenost i čistoća prema vlastitom ja, prema vlastitoj umjetnosti.
Radovi koji su izloženi na ovoj izložbi rezultat su čiste neposrednosti, neprospavanih noći, nemirnog duha koji se opire snu, u nadi kako će zabilježiti ono stanje između – stanje nesvjesnog. Mia je u svom radu iskrena do te mjere da u promatraču probuđuje dozu gotovo nelagode i mučnine, zbog ulaženja u tuđi intiman prostor. Živi organizam hermetički je zatvoren u radu. Njeni radovi u tom smislu podsjećaju na Wolsove, dakako, ne na doslovnoj razini, već onoj koja se tiče aspekta jezika.
Još je i Freud početkom 20.st. došao do saznanja kako do onog nesvjesnog možemo doći samo uz pomoć drugih. Mia pokušava do toga doći pomoću vlastitog rada. Ne radi ona sama sebi tretman psihoanalize, no hrabro istražuje konstrukcije koje njen vlastiti um može proizvesti, pretačući ih u umjetnički rad. Uz svjesno i nesvjesno, kod Mije je vrlo naglašena prisutnost motorike. Motorika je prisutna u njenim mislima koje se konstantno opiru zarobljenosti u doživljaju, sjećanju, uspomeni, te je prisutna u tijelu, kroz potrebu ruke da ostavi trag na podlozi. Podloga na kojoj radi autorici nije od presudne važnosti. Doslovno što god joj dođe pod ruku; stara knjiga, platno, komad špage ili izrezak fotografije. Svaka promjena jedna je mala senzacija. Njena podloga diše u skladu sa amplitudom tjelesne ili duhovne uzbuđenosti.
Neobične konstrukcije njenih bilježnica, gotovo okultne i proročanske, one u sebi sadrže veliku dozu tajnovitosti. Kompleksne su koliko jedno ljudsko biće jest, a jednostavne u svojoj transparentnosti. Ono što je kod Mije posebno su distrakcije, jer ona ne samo da pri svojem radu djeluje potpuno rastreseno već i u nama pobuđuje jednak osjećaj. Gotovo da dolazimo do nekakve neugodne mučnine, kao kod Wolsa. Svjesna ih je i sama, pa se često opominje – «Budi realna», «Dosta je nesvjesnog», samo su neke od poruka koje šalje samoj sebi.
Kroz njen rad provlači se aura Rousseauovog Plemenitog divljaka, romantiziranog ideala primitivnoga čovjeka, koji je zbog nedostatka utjecaja moderne civilizacije zadržao svoju slobodu i vezu s prirodom, te mnoge vrline koje je moderni čovjek izgubio. Njeni radovi oduvijek su bili vrlo osobni, vrlo prirodni. Nikada nisu upozoravali na neka opća mjesta već uvijek na nju, i samo nju, skroz ogoljenu. Dijapazon njenih mogućnosti je velik no ona se ne prestaje «baviti» nečime jer odustaje, nju njena znatiželja gura iz jedne točke prema drugoj.
Vrijeme je važan segment stvaranja bilo u glavi ili na platnu. Mia radi konstantno iz sekunde u sekundu, gotovo do iscrpljenja, pa čak ni tada ne odustaje, jer nije istina da nemamo dovoljno vremena za raditi nešto, pitanje je jesmo li ga potratili ili nismo.
I tu je Mija možda ispred svih nas, jer na zadnjoj stranici jedne od svojih bilježnica, svjesno ili nesvjesno, vrlo zrelo je napisala:
«Ako ništa drugo zgnječila sam vrijeme».
Tanja Škrgatić
Galerija Pikto, izložba pod nazivom "Krugovi bez šestara" , 2017. godine, Zagreb
Predgovor
“Možda u svojim radovima ne promišljam dovoljno o ljepoti jer sam toliko znatiželjna po pitanju ostalih značajki, apstraktnih značajki vremena, težine, ravnoteže, ritma; pada i zamora nasuprot pravičnijih dinamičkih pojmova eventualnog stava… stanje u kojemu nešto može biti. Raste li ili se smanjuje, ide li gore ili dolje, zamata li se ili odmata?" Phyllida Barlow
Nije prvi put da se susrećem s Mijinim radovima i da pišem o njima. Još do prije godinu dana postojala su samo dva kruga koja imamo priliku vidjeti ovdje. Mia je u međuvremenu nastavila svoj niz, no htjela bih naglasiti jednu važnu činjenicu, a to jest da Mia nikako nije «slikar krugova». Taj geometrijski oblik u njenom svijetu se ne pojavljuje kao lajt motiv, već je on samo usputno sredstvo koje ponekad i odvraća pažnju s prave borbe koja se događa na platnu, borbe sa materijalom i samom sobom. Mijini krugovi zbog slojeva boje, struganja i otpadanja iste,djeluju kao nerazmrsiv kaos, kao petlja kojoj ne naziremo ni početak ni kraj... Ta borba nastaje iz pozitivnog humusa slike, iz glave, produkt je zabilješki i razmišljanja. Kao što kaže P. Barlow o svom radu isto bih rekla i za Miu, ona je jednostavno preznatiželjna da bi se zamarala promišljanjem o «lijepom», i upravo iz te znatiželje rađa se ovaj autentičan kaos i na platnu. Dvije su riječi kojima povezujem Mijino stvaralaštvo, to su neposrednost i prisustvo. Do sada je bila riječ samo o Mijinom prisustvu, dok sada kod ružičastog i zlatnog kruga primjećujemo prisustvo prostora u kojem je rad nastao i ljude koji su se tim prostorom kretali u tragovima na platnu. Sve to zajedno dodatno naglašava dimenziju vremena, prolaznosti. U radovima je prisutan interes za formalni jezik jeftinih materijala i produkcije, no ona ironično, nije nimalo jednostavna. Mia slika gotovo megalomanske slike, van vlastitog fizičkog dosega. Upravo kako bi ostavila snažan trag, jaku gestu, ona poteže za industrijskim bojama ne strahujući za budućnost slike već prihvaćajući njeno «starenje» kao proces života slike. Dimenzija nije jedini moćan faktor u njenom radu. Ovdje iznenađuje zlatna boja, boja ultimativnog kiča i gotovo bezobrazno spajanje «božanske» zlatne boje te prljavih otisaka cipela. (Ne)ukus zlatne boje stavljen je bok uz nečije gaženje po platnu/papiru, gotovo da tom gestom i kič odjednom postaje humaniji. Njene slike, njeni krugovi u sebi imaju tendenciju da žive van autorice, rekli bismo krugovi su postali «karakterne osobe» i taj trenutak je trenutak u kojem umjetnik napušta svoj rad i on živi izvan njega. Mijini radovi spajaju nered, apsurd, mogućnost, nesigurnost, iako ona često stvara velike dimenzije, njeni radovi nisu opterećeni grandioznošću, već su oni jedna intimna zabilješka, tek malo veća od stranice jedne bilježnice.
Tanja Škrgatić
Izložba u Laubi pod nazivom "Oblici u nastajanju", 2017. godine
Exhibition in Lauba , "Oblici u nastajanju" ,
year 2017
Predgovor
Radove koje Mia izlaže nikako ne bih okarakterizirala kao apstraktno slikarstvo, oni čak jedva da i jesu forme, skoro su više assemblage. Ovi radovi stvaraju gotovo ambijentalni ugođaj, domaćinstvo koje je pružilo utočište svim uspješnim i neuspješnim, pa i kontradiktornim umjetničkim pokušajima koji sasvim skladno egzistiraju, zahvaljujući širokogrudnosti umjetnice koja amortizira pojedinačne isključivosti.
Mia ovim postavom stvara nered koji je u cjelini moguć i koji djeluje kao prijedlog koegzistencije pogoto kad shvatite, kad odgonetnete put nastanka svakog pojedinačnog rada i trenutačno složene cjeline. Kad upoznate ili tek vidite autoricu biti će vam jasno da ona tako živi. Izloženi radovi su poput slagalice čiji se djelovi mogu ispremještati kako god želimo i zbroj uvijek ostaje isti, no ako oduzmemo i samo jedan dio potpuno ćemo narušiti ravnotežu. Upravo težnjom za takvim postizanjem harmonije Mia odašilje dojam jedne čvrstine, stabiliteta, a ne kontradiktornosti. Radovi autorice funkcioniraju u cjelini poput nužnog zajedništva, kod nje nema riječi o avangardnom projektu, gotovo obvezujućem uzoru već o mjestu u kojem ne postoji red, ili ukoliko postoji on je moguć na bezbroj načina. Zanimljivo je kako je Mia organski povezala atomizirane detalje sasvim različitih rukopisa i motiva. Isti ovi radovi izloženi u klasi na akademiji zapravo su vrlo pažljivo slagani, uvažavajući karakter i atmosferu mjesta sa svim njegovim slojevitim značenjima. Imate dojam da za Miu ne postoji loš ili neupotrebljiv izlagački prostor. Ona mu dušu prepoznaje. Moglo bi se reći da joj nereprezentativni prostori više odgovaraju, ona ih učini vrlo reprezentativnima.
Njeni kaosi od prije par godina pa i sada vrlo su njeni, proživljeni bez laži,od početka do kraja. Mijini radovi, način na koji ih ona slaže ne mogu i ne smiju stajati drugačije. U njima vidimo i staro i novo, «uglancano» i sa patinom, nedovršeno i prezrelo, kao u nekom uzavrijelom orijentalnom gradu gdje su temperature tijela visoke, a mirisi intenzivni.
Mijini radovi u početku su me podsjetili na Gattinove no kod njega rezultat je bio rad koji nije bio planiran. Njemu je najbitniji bio proces. Mia s druge strane gotovo da planira rad računajući na iznenađenja koja joj sam proces donosi.
Miu ne možemo usporediti ni sa kasnim 50-ima niti sa enformelom jer danas jedino o čemu možemo pričati jest iskustvo enformela. Ona u svojoj svijesti nije u 50-ima, niti u 60-ima, te godine su njoj samo pejsaž kojim se kreće. Ona se samo prisjeća, druge podsjeća te zatim reciklira događaje, doživljaje, misli i na kraju svi njeni radovi postaju dio cjeline. Svaka slika posebnost drži u svojem stavu o vlastitoj završenosti, u vlastitom stadiju. Mia se ne opterećuje s time kada je slika gotova, ono vječito i nikad razjašnjeno pitanje koje muči gotovo svakog slikara: Kada treba stati? Ona pušta svoje djela da žive sama za sebe, bilježeći istovremeno tragove od jučer, prekjučer i od sutra. Ona zapisuje vrijeme, proces, koji nije sam sebi svrhom, već tek finalni krug kako bi se stiglo do cilja.
Ovaj postav nije stalan, već tek početak koji će rađati nove radove i puniti slagalicu onoliko koliko će sama umjetnica htjeti.